Nisam kriva!
Patim od nekog blagog oblika manije gonjenja.
Pored života u stalnom iščekivanju da se nešto, a ne znam tačno šta loše desi, moram i stalno da se osvrćem. Čim izađem iz zgrade, ja prvo pogledam da li je ko od komšija video u kojem smeru sam krenula. Zatim, dok idem dalje, osvrćem se da me neko ne prati.
I tako godinama!
Osećam poglede na svom potiljku. Osećam da mi neko ide u korak, diše za vratom. Kad se osvrnem, vidim samo nepoznata lica. Ali ni onda nisam sigurna da je to baš tako. Možda me neko vreba iz kola u prolazu, iza drveta, a šta ako se sakrio u kafiću...
Mislila sam da je to posledica toga što stojim iza stava da je svet mali i da je u sedam koraka moguće doći do bilo koga na Planeti. Priča ide dalje u smeru da radim stvari kojima se ne ponosim pa me to opominje neki moj unutrašnji čikica koji kaže: „Ne, ne!“ I još sam svesna da je sve što se kaže, radi, misli podložno proveri. Nema šnase da me neko slaže osim ako mu ja to ne odpustim. Uvek i u svakom trenu mogu sve da proverim.
Međutim, poslednjih dana, filmska traka u mojoj glavi odmotava se do neslućenog vremena. Shvatim da sam žrtva nerazumnih ljudi. Shvatim da nisam kriva:
Zabavljala sam se sa jednim dečkom u srednjoj školi. Mojim roditeljima je ta veza bila ravna skandalu. I to samo zato što je stariji od mene 6 godina ( tata je od mame stariji 5, primer autora ) i što nije imao ambicija da studira. Sa ove distance, ta veza zaista nije bila za mene, ali ja sam bila zaljubljena i to mi apsolutno nije bilo važno. Bio je divan prema meni. Nisam imala šta da mu zamerim. Moje je to još više plašilo uprkos mojim rečima da ja već sada ( tada ) znam da je ta veza neodrživa. Tražila sam od njih samo malo vremena da uživam i malo poverenja u moj racio. Njima je to bila potpuno... ne znam šta... ne mogu da pronađem reč...
Tako su i počeli sa zabranama izlazaka, pretnjama. Ja se na to nisam mnogo obazirala. Bili su užasnuti nemogućnošću da mi nametnu svoje mišljenje. Ipak, trudila sam se da ih ne provociram: Nisam sa njim izlazila u grad, šetala i ostalo. Onda je počelo.
Krenem ja u školu, majka je već ispred škole. Krenem sama u šetnju, naletim na ćaleta iza ugla. Vraćam se iz škole, mama je kod prijateljice čiji prozori stana gledaju na školsko dvorište, a znam da bar sto godina nije bila kod nje. Iskakali su kao ona igračka sa oprugom u kutiji na najrazličitijim mestima. Tada sam prvi put posetila psihologa. Sve sam joj ispričala. Rekla je da razume i htela da vidi mamu. Mislila sam da će biti na mojoj strani, a samo je kao najgora baba-tračara prenela mojoj mami baš sve što sam joj rekla.
Elem, kad mi je dečko dosadio, raskinula sam sa njim. Da čovek ne poveruje, iako je znao za sve moje traume zbog proganjanja roditelja, počeo je da radi to isto! Satima je stajao ispred moje zgrade. Bojala sam se da izlazim u to vreme. Ako bih i uspela nekako da izađem, za pet do deset minuta stvorio bi se iza mene gde god da sam i s’kim god da sam. Ništa nije radio. Samo je stajao i buljio u mene. Jednom sam g ošamarila na sred nekog mačo kafića, rizikujući da me lokalni krimosi istog časa upucaju muške solidarnosti radi. Nisu me upucali, jer verovatno nisu mogli da veruju da to gledaju. Jednom sam mu pljunula u facu, bukvalno. Ni to nije pomoglo.
Baš tu negde je ona filmska traka sagorela. Ne sećam se kako se sve to završilo.
Ja sam ŽRTVA!