Istina
Vreme je da prestanem da lažem sebe. Odrasla sam u paklu.
...
Sad mi treba malo vremena da udahnem vazduh i saniram napad panike koji me uzima pod svoje.
...
1, 2, 3... Još samo malo... 98, 99, 100. Skoro pa nova!
Dakle, celog života ubeđujem sebe da živim u skladnoj i harmoničnoj porodici. Guram pod tepih svesti sve ono što me izgleda godinama iznutra glođe. Pitam sebe, da li je moguće da smo mi spolja crvena i sočna jabuka koja unutra truli u najgorem smradu. Boli kad samo pomislim na to. Kad se setim da je to stvarnost, dođe mi da umrem istog trena!
Danas posle svađe sa majkom, bacila sam se u krevet. Kao da imam opet 15 godina! Bruka! I dok sam opet plakala u jastuk, setila sam se da sam godinama unazad u baš ovakvim situacijama smirivala sebe tako što sam molila Boga da umrem. Dugo bih ponavljala reči te svoje molitve u sebi. Onda bih malo pomalo prestala da plačem. Ostajao je samo jecaj i moje natečene oči. Na redu bi dolazilo mučenje same sebe. Zamišljala bih šta bi ostalo na ovom svetu posle mene. Po čemu bi ( ako bi ) me pamtili. Kako bi izgledalo opraštanje od mene u mrtvačkom sanduku. U šta bi me obukli. Šta bi mi spakovali za onaj svet. Ko bi sve došao. Ko bi plakao. Koliko bi cveća i ljudi bilo na sahrani.
Evo, i dok ovo pišem, moji se svađaju:
- Crkni, đubre!
- Ti si luda!
- Ti si još luđi!
- Ma, ti si luda milion posto!
- Marš u svoju sobu!
- E, baš neću. I crkni!
- Da bog da ne ustao iz tog kreveta!
- Jebem ti ološ! Jedi govna!
- Ja ću ih jesti, ali ćeš ti crći pre mene. Da mi je jedan dan da živim posle tebe!
Etc, etc...
Da! Stala sam kod svoje sahrane. U stvari, to bi bilo to.
- Sine, hoćeš da jedeš? ’Ajde, molim te, dođi.
Kao da se ništa nije dogodilo. U njihovom svetu, kad bolje razmislim i nije. To je nekako postala njihova svakodnevica. Navikli su na to. Dobro im je tako. Čak su spremni na to da im postane mnogo gore, ali ni na kraj pameti im ne pada da urade bilo šta da promene i mrvicu svog života!
Ne znam da li su tako ušli u vezu, brak. Nikada nisu pričali o tome da su se nekada voleli, zabavljali, uživali. Nikada nisam imala hrabrosti da ih pitam. Nikada mi nisu rekli da me vole. Nikada me nisu pohvalili.
„Spolja gladac, a unutra jadac.“ Ovo je tipična malograđanska porodica: Roditelji srednjeg stručnog obrazovanja, godinama rade, stekli su kuću, kola, vikendicu, nigde nisu putovali, ne čitaju knjige, novine, sve su kao žrtvovali za porodicu, „a mogli su i oni da putuju po svetu kao drugi“.
Kuća se raspada. Propast srednje klase: kauč odavno ima rupu, vodokotliću uvek treba gurka, otpadaju šarke sa ormara, veš mašina je više rasturena, nego ispravna.
Tata pije, farba mamine kose je isprana. U vitrinama, kristal kao znak da je ovo nekad bila građanska porodica.
Ja ovde ne pripadam. Nikad i nisam. Oni mene ne razumeju. Ja njih ne razumem. Ono što oni nazivaju zrelošću, za mene je samo ritualnost. Uspeh jednako istinska nesreća. Nikada nisu pogledali duboko u sebe. Nikada nisu otišli dalje od svesnog, dakle površinskog.
I šta sad?
Procitaj moju pricu...Najgore je kad si stranac u svojoj porodici..
Pročitaću obavezno nešto kasnije. Pišemo se!
Teško je davati nekakve savjete u ovakvim situacijama, posebno na blogu. Ljudi su na blogu navikli čitati nekakve drugačije sadržaje, pa tako i ja. A onda kad naletim na nešto ovakvo ja se uozbiljim i zamislim. Svi nailazimo na poteškoće otkako izađemo iz trbuha pa kroz čitav život. Kao da smo ubačeni u nekakvu vodu bez naše volje. I sad se tu moramo snaći, moramo plivati. Nemoj se predavati slučajno, znam da je to loše rješenje. Nemoj moliti Boga da umreš, moli ga za nešto drugo. Uvijek treba potražiti rješenje, treba se osvrnuti i pokušati negdje naći nešto pozitivno. Nisam ja sad neki pametnjaković, nisam ni pisholog (i bolje što nisam), ali mislim da se trebaš boriti kako da budeš sretnija. Ne samo ti, i ja, i neko ko će još pročitati ovaj post i komentar, svi. Tako to ide. Ja ti želim sreću. I da uskoro pišeš o tome kako si se nečemu jako obradovala i smijala. Veliki pozdrav!
"Nikada mi nisu rekli da me vole. Nikada me nisu pohvalili. "
E, to je ono što im ne mogu ja oprostiti. I oni su se nekada voleli, ili su mislili da se vole, pa su vremenom shvatili da su se dva pogrešna sveta sastavila, i sada održavaju vezu bajagi ili stvarno zbog dece, a nemamu mogućnosti da opstanu odvojeno, da se materijalno i duhovno podele. Sada je lakše shvatiti zašto ti bežiš u površne i lude veze. Samo, one te neće izvući iz pakla. Radi na sebi, stekni svoje samopoštovanje i osamostali se, to je sve što ti mogu savetovati, ako ti savet treba.
Imam ja jednu drugaricu koja kaže lepo da su roditelji samo "servis" deci. Ako ne valja servis, promeniš ga. Ne znam koliko imaš godina dete, ali što pre sredinu menjaj. Uopšte nije lako, pogotovo danas. Ako ikako možeš, osamostali se. Ako su puni jeda i gorčine i to iskaljuju jedno na drugom, kao da su zaboravili da te vole. Verovatno je njihov rezon "nemamo vremena da mislimo još i o njoj", ili "sve smo joj pružili". Pazi, sve ovo govorim totalno odoka.
Ali, isto znam da NIKO nije zaslužio da ostane bez svog komadića sreće i neba. Pa ni ti. Gde god da budeš ti ćeš njih isto voleti, to se ne menja. I, gledaj da NIKAKO ne ponavljaš njihove greške, da, recimo, budeš sa nekim SAMO ZATO da bi "pobegla" od njih. Bori se, traži i daće ti se.
Ovde svrati, pa ćemo zajedno da tumaramo predelima nikakvim. Biće lakše.
Pozdrav iz ravnice za umorno lice
Sve ja to znam, ali ne ide to bas tako u ovom ludom svetu.
Narvno da ne ide, ali mnogi od nas moraju da se BORE. Moja drugarica S. ima užasnih problema, gde ovo tvoje deluje kao detinjarija. Ali se bori, ja ne moguda verujem koliko ona ima snage - ljubavi. Teško je, mogu samo da zamislim, ali znaj da NIKADA nisi SAMA, a to je najvrednije. Žao mi je što ne možemo da popričamo uživo, mislim da bi ti bilo mnogo lakše. Ne zadržavaj ništa u sebi, piši, kukaj, pusti koju suzu, ali ne zadržavaj u sebi, pročisti svoju dušu i voli. Ništa ne čisti dušu kao ljubav i praštanje. Znam, znam... Zato i kažem da bi bilo bolje da se izdivanimo, ali.. ne daj se!
Ne bih ti ja mnogo sad pametovala, jer verujem da si mnogih stvari svesna i sama.
Samo bih podelila sa tobom ono cega se ja drzim u zivotu. Naime, to sto zracis to i privlacis.
Zato se orijentisi na to da predusredis svoje misli ka pozitivnim ciljevima. I ne odustaj od toga, jer znam da mozes.
Znam da je tesko kad si u takvom okruzenju, ali njih ces tesko promeniti. Mozes se jedino pobrinuti da tvoja buducnost izgleda drugacije.
Nase misli i stav imaju mnogo uticaja na to sta nam se desava.
Pozdrav
Krajnje je vreme da menjam sebe iz korena. Upravo to i pokušavam ovde dok Vama pišem. Koliko god neke stvari gnusno zvučale, to sam ipak ja. A ja sam i kukavica koja o većini stvari ne govori sa drugima: nemam hrabrosti za to. Ovo je samo početak.
Hvala za podršku!
Uffff, sto mi sve ovo zvuci poznato...