Opet...
Zaleđena sam. Opet. I po ko zna koji put. Bez ideje kako da to prevaziđem.
Nisam sigurna šta se desilo. Čini mi se čak da se baš ništa nije promenilo. Samo sam ja usporila. Mnogo...
Kao da se nešto čudno dešava u mom biološkom biću: malo drhtim, pa malo teško dišem, onda šišti u plućima, podočnjaci, bolovi. A ja, hvala Bogu, rođeni hipohondar, dignem paniku za tren. Ovog puta, ne idem kod lekara mada sam već 78 puta obećala sebi da hoću.
Traje to od avgusta. Brine me i ne brine u isto vreme. Ne umem da objasnim. Kao da uživam u tom neznanju. A nisam srećna. Suludo!
Hodam. Saobraćajni kolaps oko mene. Svi trube. Svi žure. U mojoj glavi je čudna tišina. Čujem, a ne čujem. I dah mi je tiši. Noga dugo „putuje“ do tla. Oko mene je sve usporeno. Gledam sa nevericom. Ne čudim se. Neću da remetim sve to. Putujem dugo. Vreme se rastegne. Ajnštajn je bio u pravu, ali sada me briga za to.
Osetim da mi srce jače udari. Jednom. Postanem ga svesna. Brojim: 1, 2, 3... 75 u minutu. Normalno. Čini mi se da hoće da se otkači sa te tanane niti koja ga drži da ne propadne u grudni koš. Želim da ga utišam, da utihne i njegov bat. Samo da ga ne slušam više.
Ne govorim. Sama sam. Plače mi se čim pomislim da progovorim. Ne prepoznajem sebe.
Ne opet!